Možda je ćutala zbog tebe

Živimo u društvu ćutnje. Učimo djecu da se ne suprostavljaju autoritetima, nijemi smo na iživljavanja šefova i političara, komšije koje mlate žene, tatine sinove koji gaze pješake. A onda pitamo nju zašto je ćutala?

Milena Radulović je progovorila, i nije sama. Još četiri koleginice iz glumačke škole prijavile su policiji da ih je silovao ili seksualno uznemiravao Miroslav „Mika“ Aleksić, vlasnik te škole, dovoljno poznat da ste za njega možda čuli i čak ako se ne krećete u glumačkim krugovima. Aleksić je uhapšen, čeka se optužnica.

Milenino istupanje pokrenulo je talas podrške koji podsjeća na pokret #metoo ali se – kako Radulović i sama kaže – od njega bitno razlikuje: u trenutku zlodjela, neke žrtve su bile maloljetne. To nije spriječilo da se, pomalo predvidljivo, izliju i kible suprotnih reakcija.

Slučajevi poput Aleksićevog tretiraju se kao vruć krompir jer iskaču iz šablona. Dovode u pitanje predstave o silovatelju kao strancu koji vreba prolaznice iz žbunja, zapuštenom marginalcu, polu-zvijeri.

Silovatelji su često ljudi koji poznaju žrtve (ponekad su u pitanju partneri), a zločin može da predstavlja kulminaciju prelaženja granica, tako da žrtva ne može da tvrdi da li se dovoljno jasno usprotivila, preispitujući svaku riječ i korak.

Što je mlađa, to je veće pitanje da li će se vjerovati njoj ili odrasloj osobi. Što je njegova nasrtljivost očiglednija, to je više normalizovana, jer „on je takav“. Takav je bio i Leri Nasar, bivši ljekar ženske gimnastičke reprezentacije SAD, dok nije zaglavio robiju zbog silovanja maloljetnih atletičarki koje je trebalo da liječi.

Nelagoda koja je nastala kada se optužba protiv Aleksića pojavila potiče od toga što je javnosti gurnuto pod nos da na optuženičkoj klupi mogu da se nađu i ljudi s ozbiljnom karijerom, ogromnim simboličkim kapitalom i na pozicijama moći.

Lako je grmjeti na osobe poput Ninoslava Jovanovića, čak priželjkivati najgore gadosti takozvanom „Malčanskom berberinu“. Ne samo jer je reč o osuđenom silovatelju i pedofilu: on se uklapa u predstavu o tome kako silovatelji izgledaju i koji im je modus operandi.

Kod uglednih ličnosti na scenu stupa malograđanski refleks da se po svaku cijenu sačuva sopstvena predstava o pristojnom društvu u kojem gospoda ne manipulišu maloljetnicama, ne primoravaju ih na seks i ne koriste uticaj da obeshrabre prijavljivanje. Zasljepljujući uticaj pristojnosti je dugo važio i za pomenutog Nasara.

Uz teret stigme karakterističan za žrtve u patrijarhalnim društvima, žene moraju da se nose i sa vapajima da će napasniku „narušiti ugled“ i „upropastiti karijeru“. Kao da njihove traume vrijede manje od nečije biografije. Spisak sredstava za obrtanje uloga počinioca i žrtve tu tek počinje.

Na nacionalnoj frekvenciji mogli smo čuti kako neki gosti, uz određene ograde, spekulišu da je prijava Milene Radulović osvjeta za davnašnje izbacivanje sa časa. Društvene mreže potegle su standardni baraž: „Zašto baš ona, a ne neka druga?“ „Zašto nije prosto otišla/pobjegla?“ „Zašto nije rekla roditeljima?“ A pošto su se silovanja desila prije devet godina, neizostavno „Zašto nije prijavila odmah?“

Najsažetiji mogući odgovor glasi: „Zbog tebe.“

Zbog tebe i takvih, koji procjenjuju da li je višestruko silovana djevojka sama kriva, u zavisnosti od simatičnosti smatraju da laže ili govori istinu. Zbog spremnih da kliknu na anketu tabloida „Alo“ koja glasi „Da li je Miroslav Aleksić kriv za silovanje?“, kao da je riječ o nekakvom referendumu kibicera.

Možda nije prijavila odmah jer je imala sedamnaest godina. Ili zbog osjećaja nemoći. Stida. Zato što nije željela da povrijedi roditelje. Možda jer je trebalo optužiti čovjeka koji je u branši bog i batina. Neko ko ju je najprije naučio da mu vjeruje, a onda to najgrublje pogazio.

Možda nije prijavila odmah jer se o manipulativnoj strategiji s ciljem seksualnog zlostavljanja maloletnica – takozvanom groomingu – kod nas malo zna, rijetko piše jer zadire u gomilu tabua, pa ni roditelji ni djeca ne umeju da prepoznaju signale.

Živimo u društvu ćutnje. Učimo djecu da se ne suprostavljaju autoritetima, nijemi smo na iživljavanja osionih šefova, kabadahijsko ponašanje lokalnih moćnika, na komšije koje mlate žene, tatine sinove koji gaze pješake, na traženje mita, masovne grobnice… a onda progovorimo da bismo pitali djevojčicu zašto je ćutala?

Taman i da smo bezgrešni, odakle obraza da se drvi o tome kako je tačno trebalo da postupi sedamnaestogodišnja djevojka koja je prošla kroz strahovitu traumu? Odakle drskosti da joj danas, odrasloj i dovoljno jakoj da se suprostavi napasniku, šaljemo poruku da je prošao voz i da njena optužba više nije legitimna?

Neopisiva hrabrost Milene Radulović i koleginica otvorila je prostor za druge žene da progovore o seksualnom nasilju kroz koje su prošle, i o traumama. Neke su krenule na dug put da jednoga dana smognu snage da istupe i optuže zlostavljače.

Da bi se njihovi glasovi čuli u svakodnevnom šumu, neophodno je da ih pojačavamo. Njihova hrabrost i solidarnost sa žrtvama na to obavezuju.

Izvor: dw.com